недеља, 10. август 2008.

Odjek tebe u meni...

XXX - Miroslavu Antiću

Ti i ja
nikada ne možemo osvanuti
u istoj kafani,
ne možemo zajedno hodati
na rukama
i tražiti plavu zvezdu
da nam obasja sobu.
Ali, ipak, uporno želim
da bar za trenutak
budem tvoja dama herc
i da mi šapneš na levo uvo
sve što nikada nisam čula.
Kada su mi javili: Umro si
- nisam im poverovala.
Tvoje su ruke
vetar u mojoj kosi,
tvoje su oči
najsjajnije zvezde
- osećam te u sebi.


Gospodine Antiću,
Sa skakavcima sam se potpuno ispričala o uzaludnosti postojanja. Ne znam šta ću sa mahovinom – došla mi je pod prozor. Smeje mi se kao da misli da ste sasvim mrtvi i da mi ne možete pomoći. Smejem joj se u lice, iz inata, da sakrijem strah od prolaznosti. A Vas uporno sanjam, noću, kad me niko ne čuje, jer mi ne veruju da postojite. Uzalud pokušavaju da usamljenost leče tuđim usamljenostima i ne primećuju da time samo umnožavaju usamljenosti.


Gospodine Antiću,
Vi bi me tako divno razumeli, da ste hteli da me čujete.


Gospodine Antiću,
Novi Sad mi se prikradao sa leđa dok sam posmatrala uspomene kako odnosi Dunav. Sve je nagoveštavalo da će te me Vi i Novi Sad dočekati sa lepim vremenom. Drugačije ne bih ni kretala na put.

Poklonila sam se Vašoj okamenjenoj prisutnosti. Da li mi se učinilo da ste se šeretski osmehnuli? Prosula sam pred Vaše noge svoje okamenjene trenutke. Da li mi se učinilo da ste mangupski namignuli?


Gospodine Antiću,
Sakupljam lišće po parkovima tražeći na njima Vašu poruku. Prevrćem oblutke tražeći neki Vaš znak. Ćutite...

Bili ste mi vodič kroz prvu ljubav i ubedili ste me da ova poslednja nije i konačna, a Vi ćutite... Ili sam ja zaboravila pra-govor, onaj tanani jezik osećanja koji nas je povezivao.


Gospodine Antiću,
Iskoračili ste iz stvarnosti i preselili se u večnost u pravom trenutku, pre prvog pucnja, jer znali ste da pravom umetniku ne trebaju tuđe crne marame, krv i plač za inspiraciju.


Gospodine Antiću,
Glasnik koga ste poslali da mi prenese poruku sapleo se o moj okamenjeni trenutak. I sve se rasulo. Nešto je odneo Vetar, nešto je oteklo Rekom, nešto su pokljucale Ptice iz telefonskih žica.
Meni je ostao blesak onoga što je moglo biti.

Нема коментара: