недеља, 10. август 2008.

Moj mali svet...

Stvarnost ne može biti dovoljno lepa da bih te u njoj poželela. Moji su samo snovi, neke šarene iluzije i jedan deo neba. Da nisam sagradila ovaj samo moj mali svet, ova planeta bi bila siromašnija za jedan nasmejani život. Da nisam na vreme skrenula jedan korak levo sa ovog dobro utabanog (tuđeg) životnog puta, pregazile bi me mase i od mene bi ostala samo fleka, prozirna senka što na sve liči osim na sebe.


U nekoj sasvim pogrešnoj galaksiji, sasvim tuđoj galaksiji, ja tražim za sebe zrnca svetlosti i topline.


Godine prolaze umornim korakom. Ne pada im na pamet da me pitaju žure li i želim li da uspore. I baš njih briga što mi se oko očiju pojavljuju bore, što mi je krv sve otrovnija od ljudskih reči i dela, što svakim danom sve više žalim pred činjenicom ko se sve usuđuje da se nazove Čovekom. I baš njih briga što se ja osećam kao jedne daleke 1985-te.
I neka bora, neka se gomilaju po licu, ja, ipak, neću odrasti. U inat godinama, u inat svemu oko mene što nosi počasno ime Čovečanstvo - ja nikad neću odrasti. Samo ću se jednog dana pretvoriti u neku zelenu reku.



Život se pretvorio u niz beznačajnosti. Poželim da pobegnem, ali znam da ne vredi bežati iz začaranog kruga, jer koraci nas ne mogu odvesti dalje od nas samih.
Treba izdržati sva moguća iskušenja koja nam podmeće Lucifer. Treba prepoznati dušu đavola ispod lica anđela. Ponekad nemam dovoljno snage da se oduprem lepoti.
Ponekad ne umem da shvatim da nije ljubav sve ono što ja mislim da jeste. Sve ove godine uporno pokušavam da pronađem za sebe jedno zrno topline, samo jedan osmeh, jednu nežnu reč, a postajem sve svesnija činjenice da ljudi sve češće osećaju mržnju dok pričaju o ljubavi.



Sve je u životu pomereno malo levo i okrenuto naopačke. Treba samo biti dovoljno pametan i ćutati, ne pitati ništa, već pustiti odgovore da se sami uvuku u glavu, jednom... Uvek postoji pravo vreme za prave stvari. Strpljenje je odlika velikih, mudrih i srećnih.


Ostajem stabilna sa nogama na zemlji i srcem u oblacima. Imam snage, hrabrosti i volje da im se smejem u lice dok mi kožu deru,da im posle jednog šamara poturim i drugi obraz, a da me ne zaboli. Da ostanem ona ista - nepromenjena. Ja - samo sebi slična i nikom drugom. Da li će ovaj svet ikada odustati od menjanja mene? Zar ne može da shvati uzaludnost svog delovanja posle svih ovih godina moje doslednosti sebi?


SNAGA

Okružena lažima
poželim da ne postojim.
Da se pretvorim
u sećanje ili zaborav.
Da ostanem u prošlosti.

Trpim i ćutim,
a java boli.

Samu sebe kradem
iz vaše stvarnosti.
Samu sebe čuvam
za neku svoju večnost.

U sebi pronalazim
dovoljno snage
da sebe zadržim nepromenjenu,
da sebe od vas sačuvam.

Uspevam da vaš lik
iz srca izbrišem,
da vas pretvorim u prolaznost
da vas ostavim prošlosti.

Jača sam od vas,
jer smeh je moje jedino oružje.
Ne možete mi ništa,
jer ja dobijam
i onda kada se vama
čini da gubim.


Stvarnost je prolazna isto kao i snovi, pa zašto onda sputavati srce i ove razuzdane misli ?


ŽELJA


Želim da se
praznina
u tugu pretvori,
tuga u suze,
suze u zaborav.

Hoću da se
nadam,
verujem,
sanjam.


Treba pronaći smisao u besmislu. Treba u sebi pobediti ovo što se grči, što grize iznutra, što se zaglavljuje u grlu, što curi niz obraze. Treba biti dovoljno jak i samog sebe pobediti. Ne dam očaju da me proguta, da me zgazi, a znam da nisam dorasla ovom trenutku. Borim se nadom i zabludama. Borim se uspomenama. Borim se, a očaj po meni rovari. I šta mi vredi što sam jača za ceo život kada mi on ubija trenutke, ubija me prazninom i uzaludnošću.


PREŽIVLJAVANJE

Život mi je opet
zviznuo šamarčinu.

Glava mi se još uvek
vrti u krug.

Ja ipak verujem u sebe.

Moram,
jer hoću da preživim.

I sve to
sa osmehom na usnama
i prolećem u očima.



SUDBINA


Prosula sam dušu pred tuđe noge.
Da li da bude zgažena?

Otvorila sam im svoje srce.
Da li da bi ga pokvarili?

Naveli me da raširim krila.
Da li da bi ih sasekli?


Nova Godina se prikrala na vrhovima prstiju. Život ide dalje. Nekom mojom stranputicom. Dobro je što je tako, jer ja mojim stranputicama uvek stižem tamo gde želim. Nije važno što ni ti, kao ni svi ostali, to ne možeš da razumeš, ne umeš mene da razumeš, ja uvek znam šta hoću, a još bolje šta neću.
... Stare uspomene blede pred naletom novih. I sve što prođe, zauvek prođe.




OSMEH

Osmeh mi je na licu.

Ne daj mu da te prevari.

To je samo kopča
na prepuklom srcu,
samo maska
neispunjenih želja,
samo bekstvo
od razbijenih iluzija.

To je jedini način
na koji umem da plačem.

Ne varam tebe,
ja uvek samo sebe varam.

Oprosti mi što nije osmeh
sve što na osmeh liči.

Ponekad osmeh
na suzu podseća.


Dugo sam sanjala otvorenih očiju. Dugo sam želela neke sasvim nestvarne i nedostižne stvari, a ipak, tako obične. Spoznaja da sam zauvek sama, potpuno sama, daleko od svega što me zove, što me dodirom svojim ne dotiče. Čak ni suza nemam. Poneki uzdah, kao nemi jecaj, svedok da osećanja u meni postoje. Neki sasvim pogrešni ljudi lažu me pogledima svojim, rečima ubijaju osećaj iz srca, ne daju duši da zatreperi. Neki sasvim pogrešni ljudi razbijaju mi iluzije i zablude, kradu mi moje snove, žele da ih volim bar malo.
Otkuda ja među pogrešnim ljudima? A još uvek verujem da večna ljubav negde postoji...



HAOS

U pogrešno vreme
na pogrešnom mestu
- među pogrešnim ljudima.

Telo mi je na zemlji,
srce u oblacima,
u glavi mi je haos.

Sebe pokušavam
da pronađem
negde izvan planeta.

Javi mi ako me sretneš
u nekoj drugoj stvarnosti.


Još jedna kap suze u moru tuge, nerazumevanja, uzaludnosti. Ne znam čemu se uopšte nadam, čemu težim, kada život i dalje ostaje surova stvarnost, a moji snovi samo snovi. Želim da se pretočim u stih, završni stih elegije, a nemam hrabrosti da iskoračim iz vremena i prostora, da okrenem leđa i da odem jednom zauvek. Samo da se osmehnem preko ramena svemu što ostavljam iza sebe. Puka maštanja, pusti snovi, a nemam snage da se pretvorim ni u tačku na kraju završnog stiha elegije.




LJUBAVI MOJA ...

Ne razumeš ti to,
ljubavi moja,
kako je teško
biti na brodu koji tone,
a nemati čak ni slamku
da se uhvatiš,
da pokušaš da se spaseš.

Ne shvataš ti to,
ljubavi moja,
kako je tužno
nemati Nekog
da mu se nasmešiš
dok toneš polako,
ali sigurno
u tamu i prazninu.

Ne znaš ti to,
ljubavi moja,
kako porazno zvuči
dok te uporno lažem
da umem da plivam.


NEMAM VREMENA

Nemam vremena
za prazne zagrljaje,
za uzaludne reči
izgovorene samo
da bi prekinule tišinu,
za varljiv treptaj duše,
za pogrešne dodire,
za skupljanje krhotina
razbijenih iluzija.

Nemam vremena
za duga iščekivanja,
za neostvarena nadanja,
za neispunjene želje,
za prekinute snove,
za besmislena
odlaganja
neminovnog.


Dođe trenutak kada se nađeš na ivici. Tada raširiš krila i prepustiš se vetru. Ako je vetar povoljan - poletiš, a ako nije - padaš. U oba slučaja imaš dovoljno vremena da sagledaš život: sve promašaje, zablude, uspehe, nadanja, htenja. I shvatiš da je sasvim svejedno da li letiš ili padaš, jer ne možeš promeniti ni prošlost, ni sadašnjost, ni budućnost. Niti se možeš vratiti na ivicu.



SREĆA

Sve tone kao trule lađe.
Meni stiže u pomoć
jedan pomoćni čamac
samo moj.
Ne znam zašto je tako.
Valjda ja imam sreće,
a svi drugi je nemaju.
Valjda je moja zvezda
od materijala trajnijeg stvorena
i neće da se ugasi
i neće da me napusti
ta moja srećna zvezda
što ljubav u svetlost pretvara.

Svi oko mene
u blatu svom nekom se dave.
Ja sa površine
gledam i nadmoćno se smejem.
Ko mi se svidi
pružim mu ruku.
Ko mi se ne svidi
okrenem glavu.
Ostajem iznad svega
što želi da me davi.
Ne znam zašto je tako.
Možda ja imam sreće,
a svi drugi je nemaju.
Možda sam ja
od materijala čvršćeg sazdana,
pa mogu da odolim životu
i da ne zaboravim da se smejem.


DA LI POSTOJIŠ

ILI SAM TE

SAMO SANJALA ?



Ako moj trnoviti životni put vodi do tvog zagrljaja, nije mi žao - vredi. Reći ću ti tada da su mi Anđeli šapnuli da ćeš doći i da imaš nasmejane oči baš kakve sam sanjala sve ove godine. I da su Božji znaci obeležili moje putokaze da ovog puta ne zalutam i ne skrenem na pogrešnu stranu. I da je snaga cele vasione ispunila moju dušu da izdržim sav bol koji moram da preživim da bih osetila sreću. I da ću u tvom zagrljaju osetiti mir i spokoj koje nikada nisam imala.


MOLITVA

Hoću da te obgrlim
čežnjom nasmejanog deteta.

I da se ne zapitam
ZAŠTO ni KAKO.
I da trajem
i posle susreta.
I da živim
i posle buđenja.

Hoću da te obgrlim
snovima probuđene žene.

I da ne posumnjam
u tvoje postojanje.
I da ne odustanem
na pola puta.
I da iskru
u plamen pretvorim.

Hoću da te obgrlim
krilima Anđela.

I da budeš moj
i pronađen.


Sudara se moj osmeh sa tvojom nevericom iz susreta u susret, iz života u život.
Ja sam se nadala da ću te sresti. Ti nisi verovao da je to moguće. I oboje smo tu, nadomak stvarnosti.
Dlanovi bride od slutnje budućeg dodira. Pulsira nežnost u vrhovima prstiju. Treperi u duši nagoveštaj novog dana. Srce menja svoj ritam. Sve se stapa u okamenjeni trenutak. Vera, Nada i Ljubav - sve u jednom i jedno u svemu.



ČEKANJE TEBE

Čekam te...

Uzalud mi ispružena ruka...

Uzalud ime tvoje
na mojim nemim usnama...

Uzalud govorim: Uzalud...

Ti si večnost,
i svetlost,
i tišina.

Ti si moj san o tebi,
moja vera i nada.

Tvoje ime je Mudrost.
Znam:

Nije uzaludno
čekanje tebe.


Baš bih te lepo volela kad bi iz mog sna iskoračio u stvarnost. Pronašla bih za tebe reči ljubavi koje još nijedno ljudsko uvo nije čulo. I ti bi mene umeo da voliš strpljenjem i nežnošću cele vasione. I ne bi bilo samoće ni bola. I ne bi bilo praznine i uzaludnih reči. I ljubav ne bi bila samo san. Kada bi ti hteo, samo kada bi hteo, da iz mog sna iskoračiš u stvarnost.



Poželi moj osmeh, pomalo snen, na tvom levom ramenu. Negde u nekoj budućnosti koja se prikrada na vrhovima prstiju, poželi me uz sebe. Za jedan trenutak ili za večnost, ali poželi me...



Dragi dečače,

Znam, nismo se sreli. Mimoišli smo se negde u dugom hodanju kroz život za korak ili dva, ali nismo se sreli. Uzalud moja skrivena želja, uzalud težnja ka nepoznatom, uzaludan treptaj srca. Činilo se da nas samo trenutak deli od prepoznavanja. Činilo se da su nam ruke nadomak jedna drugoj. Činilo se da su nam tragovi stopa sve bliže. Činilo se, uzalud.


Nema te, a ja verujem da postojiš, da nisi stvoren od mašte, od iluzija i od zabluda. I verujem da si od materijala čvršćeg sazdan. I verujem da si trajniji od svega što sam želela. Sakupljam se u celinu, hoću da ti poklonim moj okamenjeni trenutak, hoću da ti zvezdu od moje suze na dlanu pružim, a tebe uporno nema. Ubijaju me prazninom i nespokojem dani i godine bez tebe, a tebe i dalje nema. Snu moj o tebi, stvori se u javi. Ne budi više samo san, nadanje, vera u nepostojeće. Pretvori se u stvarnost ili zauvek pobegni iz mojih snova.


Dolaze dani dugi i vedri, dani koji će nas promeniti, dani koji će nebu dati novu boju, dani koji će stvarnosti dati novi smisao. Čekam te dane i tebe u njima. Da ulepšamo svemir jednom novom zvezdom koja se Ljubav zove. Da oplemenimo sebe voleći jedno drugo.


Ljubav se sasvim slučajno u moje srce uvukla. Neću da priznam da boli tvoja prisutnost pod mojom kožom, tvoja odsutnost iz moje stvarnosti. Kapi rose odmaraju na mojim trepavicama. Čekam svitanje, a neće da svane. A tebe uporno nema na mojim stranputicama od pobede do poraza. I nema te u mojim kulama od karata. I nema te u mom bezdanu. Uopšte te nema, a već je i proleće prošlo. Samo ponekad u snu mom se pojaviš da mi ne dozvoliš da te zaboravim.




ZVEZDE

Večeras za tebe sijaju zvezde.

Ispruži ruke i uzmi ih na dlanove.

Obasjaj svet oko sebe
i skupi snagu da se osmehneš.

Poželi jednu od hiljadu želja.

Poželi sreću u tuđem srcu,
poželi osmeh na tuđem licu,
poželi nežnost u svom pogledu.

Večeras za tebe sijaju zvezde.

Prepoznaj ih u mojim očima
- u suze su se pretvorile.


Proganjaju me neke ružne slike iz prošlosti, a ja nemam ničije rame na koje bih spustila glavu i nemam ničije usne da pokupe suze sa mojih trepavica. Kakva je svrha ljubavi u meni kada ne mogu da je dam? Nadam se da ni suze ni smeh neće biti uzaludni, da nežnost sa mojih dlanova neće iščileti već će uliti u nečiji život malo radosti i topline.



VOLIM, A NE SMEM

Volim, a ne smem.

Ćutim, a oči govore.

Budna sanjam
stvarnost nestvarnu.

Izgubljena u zabludama
od iluzija tebe stvaram.

Zarobljena u željama
koje uzalud potiskujem.

Zanesena i nasmejana
među zvezdama tražim spas.

Tebe i tamo nalazim.

Volim te,
čak i ako ne smem.



Nemam reči da izgovorim osećaj iz srca. Samo uskovitlane misli pomešane sa zvukom talasa. Samo stvarnost koja potvrđuje tvoje nepostojanje u večnom. Vreme i prostor mi dokazuju da te nema, a moja želja za tobom opstaje. Uprkos svemu.


Muzika teče kroz prostor oko mene. Polako... Kao što ljubav prolazi. Kao što noć dolazi. Sasvim polako. A nešto u meni treperi... Možda sutrašnji dan. Možda nedosanjani san. Možda novi početak. Ne znam šta to u meni uporno treperi, ali znam da sam živa, da sam potpuno živa i da smeh u meni postoji. Jednog će dana i iz očiju poteći, od srca.



Ne usuđujem se da volim, da srce svoje drugome dam. Izgubila sam hrabrost i nadu. Nemam više snage da lutam, da tražim svoje gnezdo ljubavi i topline. Mir i spokoj nisam nigde našla, a činilo se već često da je tu, na dohvat ruke. Činilo mi se da sam pronašla ''moj okamenjeni trenutak'', da sam osetila pravu ljubav, neprolaznu. Činilo se uzalud...



Postojim samo u snovima. Buđenje je košmar. Ljubav pronalazim u tuđim pesmama. Vreme je da krenem na dalek put, da sebe negde pronađem, da pronađem smisao života, da naučim da se smejem, da sanjam, da pobedim svoje poraze ili bar da ih prihvatim kao neminovnost. Otupele mi misli i srce - ni suza više nemam.



USPAVANI PRINC

Ti mirno spavaš,
Uspavani Prinče.
Uzalud tražim najlepše reči
- ti me ne možeš čuti.
Tvoje je srce uspavano
kao i tvoje oči
- ti me ne možeš videti
i ne možeš osetiti
lak drhtaj moje ruke
koja te bojažljivo
dodiruje kroz snove.

... Spavaj i dalje mirno,
moj Uspavani Prinče,
i oprosti mi što želim
da baš ja budem
kraj tvog uzglavlja
kada se budeš budio.



Sastavljam delove svog srca rasprslog i rasutog u bezbroj kristala. Deo po deo lepim molitvama, obmotavam nadom.
Treba mi Ljudsko Biće koga ću moći da volim potpuno i čija će mi ljubav biti Božji dar, a ne kazna.
Da li je iluzorno nadati se da je to moguće?
Da li taj susret postoji samo u mojim snovima?
Koliko puta treba da umrem da bih počela da živim?




U TVOJIM MISLIMA

Oseti moju ljubav
što se probija kroz daljine
do tebe, do tvog sna.

Prepoznaj me u vetru,
u osmehu,
u neizgovorenoj reči.

Zagrli moju prisutnost
u tvojim mislima.



Zašto se uporno igraš igre skrivanja kada dobro znaš da ću te pronaći, jer upornost je pravilo moje igre traženja? A jača sam od tebe za kap, jednu malenu kap ljubavi u mom krvotoku. I jača sam za jedno zrno radosti u mom pogledu. I jača sam za jedan komadić nade što duboko u meni treperi kada sasvim slučajno sretnem tebe u ovoj mojoj stvarnosti.


Sve su brojniji prostori po kojima te moje zenice ne dodiruju.
Sve su učestaliji periodi u kojima nisam obmotana tvojim pogledima.
Sve manje me ima u tvojim mislima.
Sve više te ima u mojim iščekivanjima.




POZIV

Dođi!

Hoću da ti šapnem
jednu malu reč ljubavi
na levo uvo.

I da ti ljubim oko.

I osmeh.

I reči tvoje neizgovorene.

Hoću da te dodirnem
tišinom sa dlanova
kroz daljine koje se smanjuju
između tebe i mene,
između snova i jave,
između želja i mogućnosti.

Dođi!

Hoću da te volim
svetlosnim godinama.



SNEG

Slušam kako sneg pada.

Volim te,
a ne postojiš.

Smeh se cedi
iz uglova očiju.

Učim da živim,
da dišem,
da sanjam.

Padaju pahulje,
probijaju bubne opne.

Volim te,
i više uopšte ne postojim.



Sama sam. U tišini. Otkucaji srca i ovaj blesavi osmeh su jedini znaci života. Ruke ispružene u daljinu, okružene prazninom, uzalud pokušavaju da dodirnu nečiju ruku, nečiji osmeh. Nevidljiv si i nedodirljiv. Osećam tvoje prisustvo. Tako jako osećam tebe da mi je lakše da posumnjam u svoje oči i svoje ruke nego u tvoje postojanje.



SANJAM

Sanjam...

Da me grliš jako,
tako jako
kao da ti je stvarno
stalo do mene,
tako jako
kao da nam se
srca dodiruju.

Pogled ti tone
u moje oči
kao da me razumeš,
kao da me voliš.

Samo sanjam...



Tražim te snenim pogledom kraj sebe. Uzalud te tražim, jer nema te i moji pospani dlanovi nežnost ti ne mogu dati. Želim da ugraviram samo jedan osmeh na tvoje levo rame, da ti snom svojim kažem sve što na javi ne smem, da ti ćutnjom ispričam koliko te volim.



UMEŠ LI DA SANJAŠ

Umeš li da sanjaš?

Širom otvori oči
i pusti me da zaronim
u zelene dubine.

Zagrli me trepavicama.

Nismo mi stranci.

Već smo se sretali
u prethodnim životima.

Umeš li da sanjaš
otvorenih očiju.



Hajde da odćutimo zajedno ovaj trenutak. I moju ruku u tvojoj. Tamo daleko. Na obali Reke. Ne izgovaraj glasno to što treba odćutati. Ne daj vetru ni talasima da odnesu osećanja zbog kojih jedino i vredi živeti.

Neka oči izgovore ono što usne ne smeju.

Hajde da odsanjamo zajedno ovaj trenutak. I moju glavu na tvom levom ramenu. I tragove u pesku koje odnose talasi. I zagrljaj dva bića koja su se prepoznala iz prethodnih života.

Kada poželiš da odeš, poljubi me nežno da me ne probudiš, da mi se san o nama ne prekine.



ZAVIČAJ

Ako bih trebala
da pišem o zavičaju,
napisala bih pesmu
o tvojim nasmejanim očima
kojim me svu obgrliš
da budem sasvim tvoja
i da ostanem sasvim svoja.

Ako bih trebala
da pišem o domovini,
napisala bih pesmu
o tvom zagrljaju
u kom osećam
potpuno pripadanje tebi
takvom kakav zaista jesi
ovakva kakva zaista jesam.



Niko me nije pitao želim li da svane. Surovo hladno zimsko jutro. Kiselo se nasmešim polupoznatom liku u ogledalu i kažem: ''Danas će sutra biti juče.'' i puna optimizma krećem u novi dan. Iscepkane parčiće mašte pretvaram u život. Pred očima proleću slike za koje ne znam da li se sećam ili sam ih samo sanjala.
Nisam umela da odtrepćem onaj trenutak kada se pogledi pretvaraju u reči. Nisam ni prećutala. Taj otkucaj srca nije bio u prazno, a trebalo je.
Ne, niko me nije pitao želim li da se zaljubim.



ŽELJA

Želim da moje reči
budu sa tobom
na putu
gde god da pođeš.

Širom otvori prozor
i pusti da vetar
odnese sve
što ne želiš da čuješ.

Želim da moje misli
budu sa tobom
na putu
gde god da pođeš.

Širom otvori prozor
i pusti da vetar
odnese sve
što ne želiš da osetiš.

Želim da moja duša
bude sa tobom
na putu
gde god da pođeš.

Širom otvori prozor
i pusti da vetar
odnese me
kada ti bude pretesno
sa mnom pod tvojom kožom.



Nisam ti pričala o nekim plačnim očima i vlažnim obrazima. O noćima koje su imale sve osim mira i spokoja. Noći bez snova, bez radosti. Beživotne i mračne duge noći. Čudno hladne, a nije bila zima. Proleće je bilo pomalo kišno i rascvetano i neke noćne ptice su pevale pod mojim prozorom. Nisam ih videla i nisam želela da ih slušam kako pevaju o ljubavi dok su osećanja u meni eksplodirala do ludila i još malo dalje od ludila. Samo moj vatromet očaja i poraza, ljubavi i ponosa, bola i praznine...
I kako to obično biva, Sunce se pojavilo iza oblaka u vidu nekog osmeha bezazlenog, naivnog. Smirila se previranja, sve je postalo nevažno, prošlost i budućnost se sliše u jedan jedini trenutak.



PROLEĆE

Boli me
proleće
u prazninama
u mojoj glavi
dok traži
izbrisane uspomene.

Boli me
rađanje leptira
u praznini
pod mojim rebrima
dok traži
zrnca ljubavi.

Boli me
zemljina teža
u mojim krilima
koja mi ne da
da poletim.



Šta treba da bude sada kada sam te zavolela? Novo sutra dolazi na vrhovima prstiju. Novo trajanje vodi me u neke sasvim nove snove. Ne znam da li imam snage, ne znam da li imam hrabrosti, ali znam da moram dalje, jer ne umem da se vratim, jer ne mogu da se vratim, jer ne želim da se vratim. Već previše si mi se podvukao pod kožu. Već previše si mi izmenio stvarnost. Već previše si mi ulepšao snove.
I šta uopšte može da bude sada kada sam te zavolela?



Poželim ponekad da te nema, da ne postojiš. Pomislim ponekad da sam te ja od svoje mašte stvorila zato što si mi potreban. Jer, potreban mi je neko koga ću da volim onom pravom ljubavlju koja ništa ne zahteva, nikakve protiv usluge, već je dovoljna sama sebi: ljubav radi ljubavi - bez uvreda, laži, ponižavanja, prljanja nekim zemaljskim težnjama. Ljubav na javi - od sna stvorena.



Strah me je da me nećeš prepoznati kada se sretnemo. Da će ruka pružena tebi ostati da lebdi u zraku samo prazninom okružena. Da će se moj smeh odbiti od tebe kao eho od kamena. Da ću uzalud govoriti, jer ti me nećeš čuti. To je ono što me najviše boli - strah od prolaznosti. Samo zbog toga mi je žao što osećanje pretvorih u reč i - preživeh.



OSTANI U MENI

Pretvori se u moj smeh
i nikad se više
neću nasmejati.

Pretvori se u reč
koju nikada
neću izgovoriti.

Ostani zauvek
u meni.



Da li bi osetio da si siromašniji za jedan deo sebe kada ne bi bilo ove nasmejane stvarnosti? Da li bi ti nedostajala da me nikada nisi sreo?



Ja sam posle svega morala da sretnem tebe. Da mi vratiš veru u ljude. Da mi vratiš veru u mene. Posle mnogo padova ponovo učim da letim. Mnogo vremena sam potrošila tražeći te. Za upornost i istrajnost sam nagrađena ovim ushićenjem u sebi.
Zvezda kada se ugasi njena svetlost ostaje da luta beskrajnim predelima kosmosa. Svetlost je neuništiva i neprolazna u večnosti, a samim tim i zvezda koja je dala tu svetlost. Ovo što osećam duboko u sebi obasjava me svetlošću koja se ne može ugasiti.



Ako su osećanja prava i uzajamna ne mogu da se potroše, jer neprestano kruže ne menjajući se. To je nešto jače od životne energije i trajnije. Kad prestaneš da me voliš pretvorićeš se u neku drugu stvarnost, u sećanje. Ja nikad ne zaboravljam. Ako ti zaboraviš, onda sve ovo nisi zaslužio da doživiš. Nešto nevino postaće greh. Slatka tajna sa ukusom pelina.



Uljuljkana u snove ne želim da se probudim. Običnom gumicom izbrisana granica tolerantnosti. I reči: sujeta, bes, strah, poniženje, razum. Ostaviti samo ovo kristalno čisto što smo zaista mi. Imamo li dovoljno snage da prođemo pored života, a da nas ne promeni i ne istroši, da zauvek ostanemo slepi za sve ružno što hoće da nam se uvuče pod kožu? Ako je dozvoljeno nadati se, smemo li i da očekujemo? Postoji li razlika između večnosti i jednog trenutka kada smo zajedno? Postoji li bilo šta izvan ove planete da ne čeka nas? Zvezde nas čekaju da ih naučimo da se smeju. Kad se crna rupa pretvori u najsjajniju zvezdu, shvatićeš da ništa nije ni slučajno ni uzaludno. Kosmos je haos u mojoj glavi. Sve je tu, samo nikada neću naučiti da izmišljam zvezde padalice.



ZAR STVARNO MISLIŠ

Zar stvarno misliš
da možeš biti sam...
Bilo gde...

Zar stvarno misliš
da možeš ovu kap duše
sa dlana prosuti...
Bilo kad...

Zar stvarno misliš
da možeš ovom rekom
plivati uzvodno...
Ka izvoru...

Zar stvarno misliš
da možeš snove promeniti...
Bilo čije...



Hiljadu puta od jutros ponavljam da te volim, ali ne da čuješ, nego da osetiš. Ne želim da osećanja pretvorena u reči lebde u zraku. Može ih vetar oduvati. Mogu zalutati u telefonskim žicama. Zato ih zadržavam u sebi. Tako ćeš ih najbolje razumeti i osetiti. Samo je srce u stanju da poruku osećanja prenese nepromenjenu. Ako me voliš znaćeš šta pričam dok ćutim. Ako me voliš videćeš me i kada sam daleko. Ako me voliš... ovako i ovoliko koliko ja tebe volim.



NEIZVESNO

Suviše mi znači
ovo što već imam sa tobom
da bih te poklonila neizvesnosti.

Kao kad bih samu sebe
u bezdan gurnula.

Šta bi sa mojim očima
bez ovog proleća u njima?

Šta bi ti značile moje usne
bez ovog osmeha?

Šta bi ti ja značila
ako bih bila neprepoznatljiva
tvom oku i tvom uhu?

Ostani u mojoj stvarnosti
- u večnost sam te pretvorila.

Nemoj ljubav u reči pretvarati
- ostavi je u srcu.



Ne postoji reč, dovoljno lepa reč, koju bih tebi posvetila. Ne postoji stvar, dovoljno vredna stvar, koju bih tebi poklonila.
Moj osmeh ugraviran na tvojim grudima. Moj poljubac treperi na tvojoj trepavici. Vezani osećanjima jačim od zaborava, obasjani svetlošću jačom od ljubavi pri nekom slučajnom susretu u narednom životu ponovo ćemo zbunjeno stati, jer bez obzira na sve nećemo imati snage da se mimoiđemo. Osećanja preneta iz nestvarnog uvek će biti jača od nas, od navika i od razuma. Nije slučajno, ništa nije slučajno, jer volim te od kada postojim. I nije čudna ova bliskost, mada pomalo zbunjujuća i samo naizgled iznenadna, jer ti oduvek postojiš u meni.
Ljubav je moja dečja, naivna i čista ne zato što sam ja takva, već zato što tebe volim. Godinama sam te tražila i čekala. Već umornu i posustalu uzeo si me u zagrljaj. Možda te nisam najbolje tražila, možda te nisam najlepše čekala, možda sam prečesto sumnjala. Oprosti mi i zadrži me kraj sebe, ostavi me zauvek tu gde sam sada. Senke prošlosti vremenom će otići, neke rane će zaceliti, neki ožiljci polako će se izgubiti, jer vreme leči sve. Samo budi strpljiv, samo me voli... Stegni me čvrsto, zagrli me nežno, ne poželi me bez tebe. Jedino tu, u tvom zagrljaju osećam se sigurno, zaštićeno, nepovredivo. Dozvoli večnosti da traje u nama. Pusti sve drugo i sve druge da prolaze pored nas da nas ne dodirnu, da ne pokvare...



SAN

Ljubila sam te
osmehom svojim.
Ljubila sam te
zenicama.
Ljubila sam te
dlanovima.

Hranila sam se
kapima nežnosti
sa vrhova tvojih prstiju.
Hranila sam se
tišinom
u tvom zagrljaju.
Hranila sam se
snovima
pretvorenim u javu.



Strah me je da ću prestati da te volim. Moje snove razbijene u paramparčad neću umeti sastaviti. I nikada više neću biti JA od pre ni JA od sada. Ugušena u sopstvenim iluzijama, ponovo na početku nekog samo mog puta koji nikuda ne vodi, ponovo uzaludno traganje za istinom, za nečim dovoljno vrednim za smeh i za plač, za osećaj u duši.



OBIČNA PESMA

Ovo je jedna obična,
sasvim obična, ljubavna pesma.

O nekoj zvezdi
što je zaustavila svoj pad
i ostala da sija pored moje glave
kad mi je želju ispunila.

O nekoj raspevanoj ptici
što je jednog proleća
iz nekih južnijih krajeva
u moju glavu doletela
da mi izmeni svaki smisao
i besmisao života.

O nekoj ruži
što je mirisala nestvarno, tajnovito,
na budućnost, na iluziju
i na san.

O nekoj reci
što je tekla mojim krvotokom
nekom svom ušću, dalekom.

O tebi
koji si sve, a najviše lutalica.

Zato je ovo obična, sasvim obična,
ljubavna pesma, nezavršena...



Iza mene nasmejana prošlost... Ispred neizvesna budućnost... Od sadašnjosti bežim. Preplašena i sama. Jedna teška, duga, besana noć ukrala mi je osmeh sa usana. Volim, ali posustajem. Strah od ponovnog poraza tera me da zastanem, da se odmaknem bar jedan korak negde levo.
Puštam vremenu da odlučuje umesto mene. Prepuštam se ljubavi kao reci. Nadam se da ću preživeti sva poniranja, da me neće progutati nijedan vir i da mi se neće baš svaka stena olupati o glavu. Želim da to neko daleko more u koje ću se uliti bude bistro kao suza i plavo kao nebo i zeleno kao prva prolećna trava... Ako preživim ovu brzu uzburkanu reku koja me nosi sve dalje i dalje u nepoznato...



SVITAC

Dolete mi u san
jedan svitac mali.

Mali, al' lepše svetli
od svake zvezde.

Dušu mi osvetli
i san mi ljubavlju oboji.

Tiho i nežno
požele mi lepe snove.

I ode svitac
mali, maleni,
ode u neko tuđe sazvežđe
da malo svoje svetlosti
nekome drugom podari.



Nebo osuto zvezdama... Uzalud pokušavam da među njima ugledam jedan davno zaboravljeni osmeh. Nekada zvezdan i blistav, sav od svetlosti i osećanja stvoren, a sada samo uspomena, sećanje koje sve više bledi, gubi se, nestaje... Sve to i nije tako daleko i čini mi se skoro je bilo jedno: zauvek obećano zvezdama, nebu i... meni. Izgleda da je i večnost prolazna, a budućnost se tako surovo pretvara u prošlost, u iluziju, u nedosanjan san.



DOK TE NEMA ...

Sve je dobro
dok te nema...
Kada se pojaviš
porušiš sve moje
kule od karata,
i sve moje velike ljubavi
u laž pretvoriš,
i sva moja bekstva
postanu uzaludna
i zaboravim ko sam
i ne znam više šta hoću
i lažem samu sebe
da je sve dobro
dok te nema...



Pišem reči koje ti ne možeš razumeti. Pišem o svemu što ti nećeš osetiti. Uzalud pišem... A sve je bilo laž: i suze i smeh. I sve je bilo san - nedosanjan. Zajedno smo sanjali taj san. Pokušavali svoja dva puta spojiti u jedan - zajednički. Uzalud... Jer, što smo ruke pružali više ka zvezdama, one su bile sve dalje i manje. Naša stvarnost postade iluzija. Naš san zauvek ostade daleko od jave.



ZABORAV

Hoću da zaboravim slova,
da izgubim olovku,
da prestanem da ispisujem ove reči
koje ionako ne znače ništa.

Hoću da ti ime i lik
u nepostojanje pretvorim,
kao da se nikada nismo sreli,
kao da se nikada nismo voleli.

Hoću da prođem kraj tebe
kao pored neznanca,
da te moje ništa
nikad ne prepozna ni malo.



Vreme je prošlo, život je prošao i koga uopšte zanima šta ja to imam u srcu? Zar postoji razlika između ljubavi i razočarenja?! Možda ću negde izvan planeta spoznati istinu i samu sebe prepoznati. Sada me nemam. Ti mi ponekad dolutaš u snove. Godine prolaze sve tužnije i sporije. Ja slušam NAŠU muziku, a nemam prava da te poželim kraj sebe. Samo molim nekog da mi kaže otkuda meni pravo da upropastim tvoj život ako sam već svoj i da gurnem u crnu rupu onu našu zvezdu...



KLETVA

Misli da mi od tebe pobegnu.
Iz očiju da mi istečeš.
Lažima tuđim da veruješ.
Od sebe da me odbraniš.
Šapatom bubne opne da mi probiješ.

Molitvom da te ne pomenem.
Izgnanik iz srca da mi budeš.
Lepotu života da osetim.
Oblake usnama da dodirnem.
Šum vetra u ljubav da pretvorim.

Mudrošću da te pobedim.
Istinom da te ne vratim.
Lutanjem da te ne nađem.
Osmeh da mi ne zaplače.
Što više da te nemam.



OBEĆANJE

Obećala sam Bogu i ljudima
da ću ti ime zaboraviti,
da te više u snove neću pustiti,
da te na javi neću tražiti.

U život sam se klela
da te nikad više neću voleti.

... A zvezde uporno namiguju sa neba,
čujem ih kako se kikoću.

Zato sagnem glavu i pocrvenim
kada te ugledam
na drugoj strani ulice.



Sa tobom sam prošla kroz raj i kroz pakao. I sve ove godine uz tihu patnju verovala sam u Boga i u tebe... Sad mi se vraćaš... Tu si... A ja ne verujem svojim očima, svojim rukama. Ne usuđujem se da ti se zaista prepustim sva, do koštane srži. Želim i hoću, a ne smem. Krijem sjaj oka smehom, i čežnju krijem smehom, i suvišnim pričama zatrpavam reči koje ti zaista želim reći. Jer, još me peku stare suze i još me bole stare rane - sve ove godine. A dadoh ti večnost za jedan trenutak i suzu poslednju dečju na dlanu svom ti pružih.



BLESAK

Čekala sam te,
a samo je blesnulo
tvoje prisustvo
kroz moj
okamenjeni trenutak.
Bezobrazno i bezobzirno
okrznuo si moje snove
i moja nadanja
i produžio dalje
meni nepoznatim
putevima.



Ponovo dobro utabana staza od pobede do poraza. Ponovo skupljanje snage iz krhotina srušenih snova za neki novi put od poraza do pobede.
Dalje se mora... Već imam dovoljno uspomena da mi zagorčavaju stvarnost i previše iskustva da bih podlegla trenutnom sticaju okolnosti.
Ja dalje zaista moram, izgleda i ovog puta sama. Možda zaista tako treba, možda zaista ovaj suludi život tako hoće da se moja večita traženja nikada ne pretvore u nalaženje.
Osuda ili blagoslov... Znam da ću opet pronaći smisao u svom ovom besmislu koji me okružuje.



PORUKA

Možeš da me probudiš,
ali me ne možeš sprečiti
da sanjam.

Možeš da me vežeš,
ali mi ne možeš zaustaviti
korake.

Možeš da me ostaviš,
ali ne možeš izbrisati
tragove moje u tebi.



Jednom, kada padne prvi sneg, otići ću da se ne vratim nikada više. Uzalud ćeš pogledom pratiti tragove mojih stopa što nestaju u daljini. Uzalud ćeš pružati ruke - praznina se ne može zagrliti. Još dugo ćeš osećati moj laki poljubac na tvom obrazu. Sećanja će biti potpuno živa, potpuno stvarna, samo mene više neće biti.
Jednom, kada se otopi poslednji sneg, shvatićeš da me možeš naći samo u svojim snovima i nigde više, nikada više.



NAJLEPŠE LJUBAVI

Najlepše ljubavi
ostale su
u nagoveštaju.

Samo nežan treptaj oka.
Samo blagi drhtaj duše.
Samo divni nemir srca.

Samo nezaboravni trenutak
prekinut pre prve suze,
grube reči,
odlaska,
nedostajanja.

Najlepše ljubavi
su završene
pre početka.



Ljubavi nema više. Ostalo je samo nedovršeno pismo i nezavršene pesme. Praznina u snovima i nostalgija na javi. Samo nada u neki novi početak, u sledeću večnu ljubav. Nemam hrabrosti za smeh ni za suze. Nemam snage za novu borbu. Nemam reči da izgovorim ljubav. A ljubav, ipak, postoji. U meni uvek postoji.



OD SUSRETA DO SUSRETA

Kada se sretnemo
pozdravimo se
osmesima,
obgrlimo se
pogledima
i ispunim se tobom
do sledećeg
susreta.

Nastavljamo dalje
hodanje kroz život:
svako kroz svoje
bezoblične dane,
svako kroz svoje
male radosti,
svako kroz svoja
skrivena nadanja.

Kada se sretnemo
pozdravimo se
osmesima,
obgrlimo se
pogledima
i ispunim te sobom
do sledećeg
susreta.



PLES

Isključi stvarnost.
Uključi muziku
u svojoj glavi
... i zapleši.

Poništi silu
gravitacije.
Neka ti tabane
grebu oblaci
... i pleši.

Raširi krila,
znam da ih imaš.
Ne daj životu
da te koči
... i otpleši...



Eto, desi se ponekad, pa Moj mali svet zaluta u tuđu galaksiju i previše se približi nekoj tuđoj planeti privučen neobičnim bojama čudne svetlosti. Dođe do preklapanja, mešanja i ne znam šta je moje, a šta tuđe. Popucaju opne, zaštitni omotači i ne znam gde se završava moje, a počinje tuđe.
I onda, kao i svaki sudar svetova, sve se završi eksplozijom, raspadom sistema. Posle dugo lutam tražeći izgubljene delove svog sveta. Pokušavam da ih sastavim u celinu, lepim ih zrncima svetlosti, prepoznajem ih po bojama, mirisu, tragu dodira nežnosti. I uvek parče tog tuđeg sveta prepoznam kao svoje i zadržim za sebe.
Ponovo sakupljena u celinu, uvećana za tuđe što je bilo moje, sa mojim vraćenim meni što je zadržalo tuđe tragove, nastavljam da lutam galaksijom potpuno svesna da se Moj svet okreće oko mene kao ose oslonca i da drugačije ne treba da bude.
Na kraju ostaje traženje odgovora na večito pitanje: Kako uskladiti brzinu i silu privlačnosti, opstajati u blizini drugog sveta, a da te ne proguta, biti osvetljen dovoljno, a da te ne opeče?

2 коментара:

Unknown је рекао...

Zorice pratim te,citam i uzivam,...pises izuzetno dobro,osecajno i romanticno..

Unknown је рекао...

I moji đaci Vas prate i "kradu" 🤔